Ime bana Josipa Jelačića duboko je urezano u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda. Na konju, s pogledom prema jugu, njegova statua dominira središnjim trgom Zagreba, kao podsjetnik na vrijeme kad je jedan čovjek postao simbol otpora, nacionalnog buđenja i obrane narodnog identiteta u najburnijim godinama 19. stoljeća.
Podrijetlo i vojna karijera
Josip grof Jelačić Bužimski rođen je 16. listopada 1801. godine u Petrovaradinu, u vojničkoj obitelji podrijetlom iz hrvatskog plemstva. Njegova je obitelj posjedovala imanje u mjestu Bužim u Lici, odakle potječe dodatak “Bužimski” koji je nosio uz prezime.
Već kao mladić ulazi u vojsku Habsburške Monarhije. Pokazao se kao sposoban i hrabar časnik te je stekao vojni ugled i priznanja tijekom službe u Italiji, a potom u južnoj Ugarskoj. Bio je obrazovan, govorio je nekoliko jezika i duboko je osjećao pripadnost hrvatskome narodu, što će kasnije obilježiti cijelu njegovu političku i povijesnu ulogu.
Hrvatski ban i simbol narodnog preporoda
Godine 1848., u jeku velikih revolucija koje su potresale Europu, Josip Jelačić imenovan je banom Kraljevine Hrvatske. Njegov dolazak na vlast bio je povijesni trenutak. Na Hrvatskom saboru, koji ga je proglasio banom, dao je svečano obećanje: borit će se za hrvatsku autonomiju i prava unutar Habsburške Monarhije, ali i za ukidanje feudalizma.
Jedna od njegovih prvih i najvažnijih odluka bila je ukidanje kmetstva – povijesna mjera koja je donijela slobodu desecima tisuća hrvatskih seljaka. Time je Jelačić dobio golemo povjerenje naroda i stekao status narodnog junaka.
Sukob s Mađarima i vojna kampanja
U isto vrijeme kada su Hrvati tražili veću samostalnost, mađarski revolucionari također su ustali protiv Beča, ali su negirali hrvatsku autonomiju i odbijali priznati hrvatski politički subjektivitet.
Josip Jelačić odlučno je stao na stranu hrvatskih interesa. Prekinuo je sve veze s mađarskim saborom i vladi u Pešti, a 11. rujna 1848. prešao je Dravu s hrvatskom vojskom i krenuo prema Pešti. Cilj: očuvanje integriteta Habsburške Monarhije, ali i obrana prava hrvatskoga naroda.
Na putu prema Pešti sukobio se s mađarskom vojskom u Bitki kod Pákozda 29. rujna 1848., gdje je zaustavljen. Iako nije postigao vojnu pobjedu, njegova je misija imala veliki politički značaj. Uslijedila je Bitka kod Schwechata (listopad 1848.), u kojoj je Jelačić ponovno bio poražen, ali je stekao respekt bečkog dvora kao odani carskom prijestolju i protivnik mađarske hegemonije.
Politička ostavština
Jelačićev je položaj s vremenom oslabio. Bečki dvor je, nakon što je slomio mađarsku revoluciju uz pomoć ruske vojske, ponovno zanemario hrvatske zahtjeve i obećanja. Ipak, Jelačić je ostao ban do svoje smrti 1859. godine.
Unatoč političkoj marginalizaciji u kasnijim godinama, njegova je uloga ostala ogromna: utemeljio je modernu hrvatsku vojsku, ukinuo kmetstvo, branio hrvatski državnopravni status i simbolizirao hrvatski otpor mađarskoj dominaciji. U vrijeme narodnog preporoda, kada su ilirci pod vodstvom Ljudevita Gaja tražili jedinstvo i dostojanstvo, Jelačić je bio njihovo političko utjelovljenje.
Smrt i spomen
Ban Josip Jelačić umro je 20. svibnja 1859. u Zagrebu. Pokopan je u kripti crkve sv. Mihaela u Novim Dvorima kraj Zaprešića, gdje se i danas nalazi njegov grob.
Njegova najpoznatija statua, podignuta 1866. na glavnom zagrebačkom trgu, postala je simbol hrvatskog otpora i identiteta. U vrijeme komunističke vlasti, spomenik je uklonjen 1947. godine, a vraćen je 1990. na početku hrvatske samostalnosti – kao znak povratka korijenima i obnovljenog nacionalnog dostojanstva.
Ban Josip Jelačić ostaje trajni simbol borbe za narod, pravdu i Domovinu. Nije bio bezgrešan ni politički svemoguć, ali je bio čovjek trenutka – kada je trebalo stati na čelo naroda i braniti njegovu čast. U hrvatskoj povijesti ostaje upisan kao junak, reformator i domoljub kojem dugujemo više nego što se često spominje.
