Zapadni zid kršćanske Europe
Godina je 1566. Osmansko Carstvo pod vrhovnim zapovjedništvom sultana Sulejmana Veličanstvenog kreće prema Beču. Put vodi preko Hrvatske i Ugarske, a posljednja prepreka je tvrđava Siget, mali grad u južnoj Ugarskoj (danas Szigetvár u Mađarskoj). Tamo čeka Nikola Šubić Zrinski, hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik, s oko 2.300 branitelja – većinom Hrvata, ali i Mađara, Nijemaca i Talijana. Pred njima je stajalo više od 90.000 osmanskih vojnika.
Nikola Šubić Zrinski: Ban i vojskovođa
Nikola Šubić Zrinski (1508. – 1566.) potječe iz slavne hrvatske velikaške loze Zrinskih, potomaka knezova Bribirskih. Bio je hrvatski ban od 1542. do smrti, a cijeli je život posvetio obrani Hrvatske i Ugarske od osmanske najezde. Bio je poznat po hrabrosti, vojnoj strategiji i dubokom domoljublju. U bitkama se nije skrivao iza vojske – Zrinski je uvijek bio prvi na čelu svojih ratnika.
Ovo bijaše njegov zavjet:
a, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikom, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnom vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!
Opsada Sigeta (5. kolovoza – 7. rujna 1566.)
Bitka kod Sigeta počinje 5. kolovoza 1566., kada Sulejman dolazi s cijelom svojom vojskom. S obzirom na strateški položaj Sigeta, pad te utvrde značio bi slobodan prolaz prema Beču.
Zrinski odbija predaju i brani grad više od mjesec dana, unatoč ogromnim gubicima. Branitelji se bore na život i smrt, uz stalna bombardiranja, požare i napade. Grad je podijeljen na tri dijela: vanjski grad, unutarnji grad i citadelu. Osmanlije osvajaju vanjski i unutarnji dio, ali ne mogu probiti jezgru – sve dok vatra ne proguta skladište baruta, a braniteljima nestane zaliha.
U konačnici, kad više nije bilo ni hrane, ni municije, ni nade u pojačanje, Zrinski poziva preživjele na posljednji juriš. Uzvikuje:
“Nećemo poput kukavica umrijeti! Poginimo kao vojnici!”
Na čelu svojih ljudi, juri u smrt, s mačem u ruci i molitvom na usnama. Osmanlije ulaze u spaljenu citadelu i pronalaze tijelo Zrinskog prekriveno neprijateljskim leševima.
Iste noći, umire i sultan Sulejman, a vizir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt kako bi održao moral vojske.
Povijesni značaj
Bitka kod Sigeta bila je prekretnica u osmanskom napredovanju. Iako su Osmanlije formalno pobijedile, izgubile su više od 20.000 vojnika, među kojima i samog sultana. Napad na Beč je odgođen, a Osmansko Carstvo više nikada nije imalo toliko moći da prijeti srednjoj Europi s istom silinom.
Zrinski je u Europi slavljeni kao “štit kršćanstva”, a papa Pio V. uspoređuje ga sa spartanskim kraljem Leonidom.
Umjetnička djela o Zrinskom i Sigetu
“Nikola Šubić Zrinski” – opera Ivana pl. Zajca
Najpoznatije umjetničko djelo inspirirano ovom bitkom. Premijerno izvedena 1876., postaje nacionalni simbol otpora i junaštva. Arija “U boj, u boj!” postaje hrvatski glazbeni simbol hrabrosti.
“U boj, u boj! Mač iz toka, braćo! Pohuljajmo junački, u boj!”
Slike Otona Ivekovića
Iveković je naslikao više prizora iz bitke kod Sigeta, uključujući sliku posljednjeg juriša Zrinskog. Njegov stil slikanja pun je dramatike, dima, krvi i domoljublja.
“Adrianskoga mora Sirena” – Julije Benešić
Zbirka pjesama inspiriranih junaštvom hrvatskih vojskovođa, s posebnim naglaskom na Zrinskoga.
🏛 Spomenici i muzeji
U Szigetváru postoji Zrinski muzej, a Hrvatska vojska ima gardijsku brigadu Zrinski, koja nosi njegovo ime. U Zagrebu, Karlovcu i Čakovcu nalaze se kipovi Zrinskoga, a u Beču je njegov lik uređen i na zidu Hofburga.
Nikola Šubić Zrinski nije samo povijesna osoba – on je simbol. U trenutku kada se činilo da sve propada, on je stajao uspravno, sablju u ruci, vjeru u srcu, i poveo narod u bitku protiv nadmoćnog neprijatelja.
Njegova žrtva nije bila uzalud – spašena je Europa, a rođena legenda.
Danas, više od 450 godina kasnije, njegovo ime odzvanja jednako snažno kao tada, jer ono ne pripada samo prošlosti. Zrinski je poruka budućnosti.
Preporuka:
Pogledajte priču o Nikoli Šubiću Zrinskom u serijalu “Hrvatski velikani” Roberta Knjaza.
