Piše: Slaven Vujic | Domovina.hr – Povratak korijenima
U kolovozu 1715. godine, kada su turske čete zakucale na vrata Dalmacije, Sinj je stajao sam. Maleni grad, na raskrižju planina i mora, suočio se s tisućama vojnika Osmanskog Carstva – najmoćnije sile Istoka. No ono što su Turci zatekli pod tvrđavom Sinj nije bila samo šačica vojnika. Bio je to narod. I molitva. I otpor. I prkos. I Gospa.
Osmanska prijetnja i početak opsade
U okviru Morejskog rata (1714.–1718.), Osmanlije su krenule u ofenzivu s ciljem da vrate teritorije izgubljene Karlovačkim mirom. Njihov strateški cilj: Dalmacija. I prvi na udaru – Sinj. Turska vojska, predvođena seraskerom Mehmed-pašom Čelićem, brojila je između 40.000 i 60.000 ljudi, uključujući konjanike, topništvo i pješaštvo.
Dana 8. kolovoza 1715. započela je dvotjedna opsada. Već prvoga dana Osmanlije su spalile dvije crkve – Gospu i sv. Franu – te sravnile sa zemljom sinjsku Varoš. Sljedećeg dana uslijedio je još silovitiji napad: tvrđava je pogođena lumbardama i topovskim kuglama, a bedemi na nekoliko mjesta teško oštećeni. No iznutra su odjekivale muškete i mali topovi – znak da branitelji nisu namjeravali odstupiti ni pedlja.
Herojska obrana i krvavi dani
U tvrđavi se nalazilo tek oko 700 profesionalnih vojnika i 100 civila – Hrvata i mletačkih najamnika – pod zapovjedništvom kapetana Balbija, pukovnika Sentilere i poručnika Šurića. Među braniteljima je bio i kapelan fra Stjepan, koji je, rame uz rame s vojnicima, držao pušku i sablju.
Borbe su bile iznimno krvave. Gubici su rasli s obje strane, ali posebno među časnicima. Pukovnik Sentilera i poručnik Šurić poginuli su, kao i kapelan fra Stjepan. Oko 100 vojnika s mletačke strane izgubilo je život ili je kasnije podleglo ozljedama. Ipak, branitelji su se borili s očajničkom odlučnošću – jer znali su: ako Sinj padne, padat će Split, Zadar, cijela Dalmacija.
Dolazak pomoći i slom turske opsade
Kako bi ojačali obranu, mletački providur Emo poslao je pojačanje pod vodstvom pukovnika Detricoa. Pristigle su dvije pukovnije oltramarina (mletačkih postrojbi izvan Italije), pukovnija hrvatskog konjaništva i nekoliko stotina cernida (lokalne seoske milicije). No prije nego su stigli do samog bojišta, turska vojska se već povukla.
U noći s 14. na 15. kolovoza, nakon teških gubitaka, iscrpljene opsade i logističkog kolapsa, Osmanlije su odustale. Dizenterija, nestašica hrane i sve slabiji moral doveli su do povlačenja prema Livnu. U bijegu su ostavili oko 100 poginulih i velik ratni plijen – oružje, streljivo, konje i opskrbu.
Zanimljivo je da se, prema povjesničarima, u turskoj historiografiji opsada Sinja uopće ne spominje – kao da se carstvo sramilo poraza pred malenim, ali nepokolebljivim narodom.
Gospa Sinjska – čudo iz tame
Preživjeli branitelji nisu vjerovali da je njihova pobjeda bila samo ljudska. U tim najtežim danima molitve su bile neprekidne. Slika Gospe Sinjske, smještena iznad gradskih zidina, bila je njihov štit, snaga i nada. Vjerovali su da je upravo čudotvorna Gospa zaustavila Osmanlije.
Zahvalni za njezin zagovor, kapetan Balbi i časnici skupili su 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se iskuje zlatna kruna i križ. Gospin lik je okrunjen, a u dno krune ugravirali su riječi:
“Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715.”
(In perpetuum coronata triumphat anno MDCCXV)
Tako je Gospa Sinjska postala kraljica pobjede, zaštitnica grada i cijele Cetinske krajine.
Povijesni značaj i vječni ponos
Obrana Sinja 1715. bila je više od vojnog uspjeha. Bio je to duhovni i nacionalni trenutak proboja, kada je narod bez velike vojske, bez velikih saveznika, ali s vjerom i srcem, pobijedio carstvo koje je stotinama godina širilo strah. Time je zaustavljen turski prodor prema Dalmaciji i očuvana linija obrane koja je štitila Split, Zadar i širu obalu.
Zahvalnost nije ostala samo u riječima. Već iste godine pokrenut je viteški turnir – Sinjska Alka, kao trajna uspomena na tu veliku pobjedu. Danas, više od tri stoljeća kasnije, ona se i dalje održava svake godine, a u svakom koplju koje pogodi alku, živi duh 1715. godine.
