Glagoljica je mnogo više od starog pisma. To je temelj hrvatske kulturne baštine, simbol vjerskog identiteta i svjedok postojanosti naroda koji je, kroz stoljeća podložnosti tuđim vladarima, uspio sačuvati vlastiti jezik, vjeru i dostojanstvo. Hrvatska glagoljica nije samo staroslavensko pismo – ona je hrvatska posebnost, pismo naroda koji je stoljećima pisao, molio i misu slavio na jeziku vlastita srca.
Podrijetlo glagoljice
Pismo je nastalo u 9. stoljeću, prema predaji i većini znanstvenih istraživanja, djelo svetog Ćirila, koji je s bratom Metodom došao u Veliku Moravsku širiti kršćanstvo među Slavenima. Da bi mogli propovijedati na jeziku naroda, Ćiril je osmislio novo pismo – glagoljicu – prilagođenu glasovnom sustavu slavenskog jezika.
Iako su Ćiril i Metod najprije djelovali na sjeveru, njihovi su učenici, protjerani iz Moravske, djelovanje nastavili na jugu – na prostoru današnje Bugarske, Makedonije i Dalmacije. Upravo je tu glagoljica našla plodno tlo za rast i očuvanje.
Glagoljica u hrvatskom prostoru
Od svih slavenskih naroda, samo su Hrvati očuvali glagoljicu kao živo pismo, osobito u liturgiji. Najstariji glagoljski spomenici na hrvatskom tlu potječu iz 11. stoljeća, iako postoje indicije da je bila u upotrebi i ranije.
Najvažniji glagoljski spomenici:
- Bašćanska ploča (oko 1100. g.) – kameni zapis na starohrvatskom jeziku, koji spominje hrvatskog kralja Zvonimira. Ploča je jedan od najvažnijih dokaza rane pismenosti i državnosti Hrvata.
- Plominski natpis (11. st.) – starija glagoljska ploča iz Istre.
- Vinodolski zakonik (1288.) – jedan od najstarijih europskih pravnih dokumenata pisan narodnim jezikom glagoljicom.
- Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.) – prva hrvatska tiskana knjiga, i to na glagoljici! Tiskana samo 28 godina nakon Gutenbergove Biblije, svjedoči o visokom stupnju kulturnog razvoja u Hrvatskoj.
Glagoljica u liturgiji i crkvenom životu
Najveća posebnost Hrvata u Katoličkoj crkvi bila je dopuštenje da bogoslužje vrše na narodnom jeziku i glagoljskim pismom, što je u srednjem vijeku bila iznimka. Papa Inocent IV. odobrava hrvatskim svećenicima (glagoljašima) upotrebu narodnog jezika u misnim obredima, a papa Urban VIII. 1631. potvrđuje izdavanje glagoljskih misala i brevijara.
Glagoljaško svećenstvo bilo je duhovna i intelektualna elita: služili su misu, prepisivali knjige, pisali povelje i čuvali identitet u vremenima kada je hrvatski jezik bio potiskivan.
Glagoljica u umjetnosti i identitetu
Glagoljica nije bila samo sredstvo pismenosti – bila je umjetnost. Urezivala se u kamen, pisala zlatnim slovima po pergameni, oblikovala se u freskama, ornamentima i crkvenom ruhu.
Do danas je ostala inspiracija brojnim umjetnicima i dizajnerima: koristi se u suvremenoj tipografiji, suvenirima, ikonama, pa čak i na hrvatskim kovanicama eura. Posebno mjesto ima i u kipu Ivana Meštrovića Povijest Hrvata, gdje je uz bok figure žene postavljena glagoljska ploča – kao temelj duhovne snage naroda.
Gdje se još čuvala glagoljica?
Najviše se koristila u Primorju, na otocima, Istri, Kvarneru i dijelovima Dalmacije. Manje je bila prisutna u kontinentalnim krajevima, no povremeni nalazi i rukopisi svjedoče da je ipak bila šire poznata.
Značaj za hrvatski narod
Glagoljica je jedno od najsnažnijih simbola hrvatskog kulturnog kontinuiteta. Ona je spoj pismenosti, kršćanske vjere i nacionalnog identiteta. U vremenu kada je narod bio raspršen, podijeljen i ugrožen, glagoljica je bila tihi, ali snažan čuvar hrvatstva.
Zbog toga nije samo povijesni kuriozitet – glagoljica je duhovna i kulturna vertikala koja i danas šalje poruku:
Biti svoj, govoriti svojim jezikom i čuvati ono što su ti preci predali – svetinja je.
