Dok su mnogi 1991. okretali glavu od krvave istine o ratu na Balkanu, jedan mladić iz Francuske gledao je pravo u nju. Imao je samo 25 godina kad je ostavio obitelj, dom i sigurnost kako bi branio zemlju za koju nikada prije nije ni čuo. Njegovo ime je Jean-Michel Nicolier, a danas ga Hrvatska pamti kao simbol čiste, nesebične ljubavi prema slobodi.
Mladić iz Besançona
Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. u gradu Besançon, na istoku Francuske. Bio je zaljubljenik u putovanja, slobodnog duha, pomalo buntovnik, ali i izuzetno empatičan. U vrijeme izbijanja rata u Hrvatskoj imao je 25 godina i završavao je studij književnosti.
Nakon što je putem televizije gledao prve snimke iz Vukovara, rekao je majci:
„Oni ljudi tamo su napadnuti, a nitko im ne pomaže. Ja idem pomoći.“
Nitko ga nije tjerao. Nije bio plaćenik. Bio je idealist, čovjek koji nije mogao podnijeti nepravdu.
Dolazak u Hrvatsku i borbe
Jean-Michel je došao u Hrvatsku u srpnju 1991., u organizaciji Hrvatske bratske zajednice. Najprije se prijavio u Zbor narodne garde, a kasnije je dobrovoljno otišao u Vukovar – grad koji je tada već bio pod opsadom.
Branio je Trpinjsku cestu, najopasniji pravac srpske agresije, poznat kao „groblje tenkova“. Borio se rame uz rame s hrvatskim braniteljima, ranjen je dva puta – drugi put teško, gelerom u nogu. Odveli su ga u bolnicu, ali odbio je evakuaciju. Rekao je:
„Ne mogu napustiti prijatelje. Ostajem s njima do kraja.“
Pad Vukovara i smrt
Nakon pada Vukovara 18. studenog 1991., ranjenike iz vukovarske bolnice, među kojima je bio i Nicolier, JNA i srpske paravojne postrojbe odveli su na Ovčaru.
Tamo je Jean-Michel Nicolier mučen i ubijen hicem u glavu, zajedno s preko 260 ranjenika i civila. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Nije imao ni groba.
Majka koja traži sina
Njegova majka, Lyliane Fournier, otkako je saznala istinu, postala je simbol majčinske snage i dostojanstva. Dolazila je u Hrvatsku godinama, tražila tijelo sina, razgovarala s preživjelima, svjedočila i poklonila Hrvaticama i Hrvatima nešto uzvišeno – istinu i oprost.
Za Jean-Michela nije tražila osvetu. Samo istinu i priznanje. Hrvatska joj je uzvratila ljubavlju – državljanstvom, odlikovanjima, a konačno i spomen-pločama i školama koje nose njegovo ime.
Počast i sjećanje
- Godine 2006. predsjednik Mesić dodijelio mu je Red kneza Domagoja s ogrlicom, najviše ratno odličje.
- Njegovo ime uklesano je na Spomen-obilježju Ovčari.
- U Rijeci, Vukovaru i Zagrebu osnovane su ulice i škole s njegovim imenom.
- U dokumentarnom filmu Jean ili miris smrti prikazana je njegova priča.
Brat po krvi i po časti
Jean-Michel Nicolier nije morao umrijeti za Hrvatsku. Nije znao ni jezik, ni običaje, ni povijest. A ipak je volio ovu zemlju više od mnogih koji su ovdje rođeni. Umro je s osmijehom u očima, u zemlji koju je izabrao srcem.
Zato njegovo ime mora živjeti – u školama, knjigama, spomenicima – i u našoj savjesti, kao podsjetnik da je Hrvatska plaćena ne samo krvlju njezinih sinova, nego i krvlju jednog plemenitog Francuza, koji je znao razliku između dobra i zla.
