U Kaštelima, između kamenih dvora i mirisnih vrtova pod Kozjakom, rodila se jedna od najljepših i najtragičnijih ljubavnih priča hrvatske povijesti. Miljenko i Dobrila nisu tek dalmatinski Romeo i Julija – oni su stvarni odjek burnih stoljeća, kad su čast i krv plemićkih obitelji značile više od ljubavi i života.
Legenda koja se stoljećima prenosila uz ognjišta, na sajmovima i među težacima govori o dvoje mladih iz zavađenih plemićkih obitelji – Vitturi i Rušinić – koji su živjeli u 17. stoljeću u Kaštelima, tada pod mletačkom upravom.
Dobrila, kći stroga i ponosna kneza Radoslava Vitturija, i Miljenko, sin uglednog kneza Adalberta Rušinića, zaljubili su se unatoč starom feudalnom sporu koji je razdvajao njihove obitelji. Potajno su se sastajali, uz pomoć vjerne sluškinje Antice, no njihova je ljubav brzo otkrivena. Roditelji su ih pokušali razdvojiti: Miljenko je poslan u Veneciju, a Dobrili su dogovorili brak sa starijim plemićem Družimirom.
Miljenko se vraća na dan vjenčanja i prekida ceremoniju pred šokiranim svatovima. No time izaziva bijes Dobrilina oca, koji ju zatvara u samostan sv. Nikole u Trogiru. Miljenko pak, zbog izazvanog nereda, biva prognan u samostan na Visovcu. Tamo, u samoći i molitvi, pronalazi način da pošalje poruku Dobrili. Uz pomoć stare dojilje Božice, ona bježi iz samostana, ali u bijegu biva uhvaćena od hajduka.
Miljenko se, prerušivši se u fratra, pokušava spasiti od krvave osvete koju je knez Radoslav dogovorio s hajducima. Očajna i izgubljena, Dobrila vjeruje da se Miljenko zaredio i gubi svaku nadu. Tada dolazi preokret. Roditelji, barem prividno, pružaju ruku pomirenja. Pošalju izaslanike da nagovore dvoje mladih na povratak i vjenčanje u Kaštelima.
U Kaštel Lukšiću, u ljeto 1690. godine, Miljenko i Dobrila konačno se vjenčaju. Misa je održana u crkvi sv. Ivana, a zvona su zvonila kao da slave kraj jedne drame. No već sljedeće večeri, osvetoljubivi knez Radoslav Vitturi, ne mogavši podnijeti gubitak „bitke“, ubija Miljenka iz kubure, ispred vlastitog dvora. Dobrila ne preživljava tugu. Umire nedugo zatim, slomljena, u bolesničkoj postelji. Njezina posljednja želja bila je da počiva uz voljenog.
I danas, u crkvi sv. Ivana na Rušincu, stoji njihov zajednički grob. Na nadgrobnoj ploči u kamenu su uklesane riječi koje nadživljuju stoljeća:
“Pokoj ljubovnikom.”
Priča je stoljećima živjela u narodu, dok ju nije zabilježio Marko Kažotić u romanu Miljenko i Dobrila iz 1833. godine, temeljenom na usmenoj predaji. Legenda je time prešla iz narodne svijesti u hrvatsku književnost. Dvorac Vitturi i kaštel Rušinić i danas stoje u Kaštel Lukšiću kao nijemi svjedoci ljubavi jače od smrti.
