Dana 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su hrvatski velikaši Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, vođe tzv. Zrinsko-Frankopanske urote. Njihova smrt nije bila tek završni čin političke pobune, već simbol rušenja hrvatske političke autonomije pod habsburškom krunom. Uhićeni pod izlikom mirovnih pregovora, osuđeni su za izdaju, a presuda – odrubljivanje glave – bila je jasna poruka Beča svima koji su se usudili suprotstaviti centralizaciji.
Nije im, na koncu, bila odsječena desna ruka, kako je prvotno planirano, jer je car Leopold u zadnji čas “ublažio” presudu. No smaknuće je ipak provedeno uz prisutnost vojske, straže i masa naroda. Tijela su im pokopana bez počasti, imanja oduzeta, obitelji rastjerane.
U tim trenucima, kada se život svodi na nekoliko sati i posljednjih misli, Petar Zrinski piše pismo svojoj voljenoj supruzi Ani Katarini Frankopan. To nije samo pismo muža ženi. To je duhovna i povijesna oporuka narodu kojemu su uskraćeni glas i dostojanstvo. To je hrvatski Getsemanski vrt.
Originalni tekst pisma
Prenosimo pismo Petra Zrinskog u izvornom jeziku i pravopisu, kako ga je napisao uvečer uoči smaknuća – 29. travnja 1671. u 19 sati:
Moje najdragše gospe hižne tovarušice, za sada udove Anne Catharinae groffinae Zrinske.
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseči, ako sam te v čem zbantuval aliti se v čem zameril (koje ja dobro znam), oprosti mi.
Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo.
Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti.
U Novem Mestu, pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29. dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671.
Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar
Glas čovjeka i povijesti
U tom pismu nema politike. Nema prijetnji, nema poziva na osvetu. Ima samo ljubav, oprost, vjera i tišina. Pismo je napisano ženama – Ani Katarini, njegovoj supruzi, i kćeri Aurori Veroniki – ali se obraća i budućim generacijama koje će tek trebati naučiti što znači izgubiti, a ne pasti.
Ono je jedno od najpotresnijih dokumenata u hrvatskoj povijesti – ne zato što je književno savršeno, nego zato što je ljudski potpuno ogoljeno. U tek nekoliko rečenica sadržana je bit svakog istinskog oproštaja: pokajanje, nada, pomirenost i nada u vječni susret.
Posebno dirljivo djeluje formalni ton uvoda: „Moje najdragše gospe hižne tovarušice, za sada udove…“ – već u prvoj rečenici, Petar je nju prepoznao kao ono što će tek sutradan postati. On zna da piše osobi koja više nikada neće biti ista. On joj skida veo supruge i stavlja veo udovice, nježno, ali neumitno.
Jezik kao oporuka
Pismo je pisano jezikom ozaljskog književnog kruga – spojem kajkavštine, čakavštine i staroslavenskih oblika. Taj je jezik sam po sebi politički čin. Zrinski i Frankopan – kao i njihovi prethodnici – znali su da se narod ne oslobađa samo mačem, već i jezikom, pismom, kulturom. Petar Zrinski je, osim ratnika i političara, bio i pjesnik i prevoditelj. Njegova prerada bratova epa Adrianskoga mora sirena bila je jedan od pokušaja stvaranja hrvatskog književnog jezika, jezične sinteze identiteta.
Ovo pismo ne pripada samo povijesti političke izdaje. Ono pripada i povijesti hrvatske književnosti. Možda i više od mnogih pjesama, ono nosi u sebi duhovnu energiju epohe. Zrinski je znao da umire za nešto više – ne za titule, nego za ono što se ne može oduzeti: čast.
Pismo koje nikada nije pročitano?
Ovo pismo dugo nije stiglo u ruke Ani Katarini. Nakon smaknuća, bila je protjerana iz vlastitog doma u Čakovcu. Živjela je u progonstvu, odvojena od djece, zaboravljena. Pismo je objavljeno tek kasnije – u brošurama koje su carske vlasti tiskale da opravdaju presudu, ne znajući da će ono, jednom objavljeno, postati besmrtno.
Upravo ta činjenica daje dublje značenje pjesmi „Nepročitano pismo“ Marka Perkovića Thompsona. Jer ono nije stiglo na vrijeme. Jer ga nije pročitala kada je trebalo. Jer je, kao i Hrvatska, predugo bila bez odgovora, bez glasa.
Završna misao: Navik on živi…
Na kraju, Zrinski ne poziva na revoluciju. Ne zaziva osvajače ni pompu. Samo se nada da će se, jednog dana, naći pred „Božjim svetim tronom“ zajedno s onima koje voli. To nije krik. To je šapat čovjeka koji se ne boji umrijeti jer zna zašto je živio.
U vremenu kada se čast relativizira, kada se povijest zaboravlja i kad su emocije potisnute lažnim narativima, ovo pismo stoji kao opomena. Ono nas vraća korijenima.
I zato neka nam bude svjetionik:
„Navik on živi ki zgine pošteno.“
