Sveta Jelena Križarica, rimska carica i majka cara Konstantina I. Velikog, nesumnjivo je jedna od najvećih osoba u povijesti svijeta, a nadasve u povijesti kršćanstva. Ova skromna pastirica uzdigla se ne samo do krova svijeta, već je milošću Božjom dotaknula sam nebeski svod pronašavši Sveti križ na kojem je raspet Sin Božji.
Rođena je oko 248. godine, najvjerojatnije na otoku Bretanide u Ilirskom moru, što je čini najpoznatijom Brettianom (Bračankom) u povijesti! Dopustit ćete mi davanje prednosti legendi o bračkom porijeklu sv. Jelene Križarice u odnosu na sve druge legende i “povijesne istine”, s obzirom na tekst salonitanskog biskupa i prvog metropolita Dalmacije Hezihija u 4. stoljeću:
“… e Bretanide Dalmatie in mari Illyrico Insula ortam esse”
U prijevodu: potekla je s dalmatinske Bretanide, otoka u Ilirskom moru. Dopustit ćete mi da ovom izvoru dam prednost u odnosu na srednjovjekovne izvore koji su tisuću godina nakon Hezihija zagovarali maloazijsko odnosno britansko porijeklo sv. Jelene. Sve te teorije s lakoćom je oborio cijenjeni brački povjesničar i župnik pučiške crkve Andrija Ciccarelli u svojoj Kritičkoj raspravi o domovini sv. Jelene carice, tiskanoj u Splitu 1814. godine. Bilo bi u najmanju ruku neozbiljno ne uvažiti Hezihijev tekst s obzirom na to da se radi o visokom crkvenom autoritetu koji je uživao prijateljstvo sa svetim Ivanom Zlatoustim i svetim Augustinom, svojim istovremenicima.
Zašto Križarica?
Kad pričamo o sv. Jeleni, od njezina porijekla puno su važnija njezina djela. Bog ju je izabrao da u posljednjim godinama svog života bude prva poznata hodočasnica u Jeruzalem, gdje je pronašla Sveti križ i time zauvijek promijenila lice kršćanstva, ali i cijelog svijeta. Kronologiju tih događaja napisao je Euzebije Cezarejski u djelu Vita Constantini (Konstantinov život), biskup Cezareje i prijatelj cara Konstantina.
Vjeruje se da je sveta Jelena pronašla križ ispod ruševina poganskog hrama. Točnije, pronašla je mnoštvo križeva, a tri su stajala odvojeno i samo je jedan pokazao iscjeliteljske moći. Sveti križ je 293 godine čekao svoje uskrsnuće iz blata poganskog svijeta i dočekao ga je kroz ruke rimske carice Jelene.
Godine samoće i obraćenja
Vratimo se malo unatrag, točnije u godinu 274., kada se u gradu Nissau (današnji Niš) rodio budući car Konstantin I. Veliki, kao plod ljubavi istaknutog generala i budućeg cezara Konstancija Klora i naše Jelene.
Konstancije je brzo napredovao zbog besprijekorne karijere i 292. godine ponuđena mu je titula cezara unutar Dioklecijanove tetrarhije, uz uvjet da oženi pokćerku Maksimijana, augusta i Dioklecijanova suvladara. Konstancije prihvaća i postaje cezar, Konstantin prolazi obuku na dvoru cara Dioklecijana i kasnije cezara Galerija, a Jelena nestaje iz javnog života Carstva na dva desetljeća.
Vjeruje se da je u tom vremenu velikog progona kršćana Jelena bila nadahnuta životima mučenika koji su snagu svoje vjere demonstrirali kroz užasna mučenja i pogubljenja.
Uspon na tron
Godine 306. umire Konstancije Klor i vojska proglašava Konstantina za cezara. Polako se raspada Dioklecijanova vizija o upravljanju Carstvom i počinju velike bitke za rimski tron.
Godine 312. Konstantin ima svoju prvu viziju, uoči bitke sa snagama suparnika Maksencija na Milvijskom mostu. Vizija križa bila je toliko snažna da je riječi “u ovom znaku ćeš pobijediti” shvatio kao zapovijed i na štitove svojih vojnika postavio Kristov monogram. Izvojevana je pobjeda kojom Konstantin osvaja vlast u Rimu te uzdiže svoju majku Jelenu na poziciju rimske carice auguste. Od tog trenutka počinje novi život kršćanstva, a slika svijeta značajno se mijenja.
Rimska carica
Godine 313. izlazi Milanski edikt koji jamči religijsku slobodu i konačno oslobađa kršćanstvo od krvavih progona. Nesumnjivo je Jelena imala veliki utjecaj na Konstantina prilikom pripreme jednog od najvažnijih akata u povijesti. Od tog trenutka započinje razvoj kršćanstva u kojem car Konstantin i carica Jelena igraju važnu ulogu. Diljem Rimskog Carstva počinje se poučavati kršćanstvo i grade se crkve, najčešće na temeljima poganskih hramova.
Sljedeća velika godina je 325., kada je održan prvi Nicejski sabor koji je rezultirao Vjerovanjem, molitvom koju i danas koristimo. Car Konstantin osobno je bio prisutan na tom saboru, na kojem je usvojena dogma o Kristu kao Božjem Sinu (“svjetlo od svjetla”, “pravi Bog od pravoga Boga”).
Inspirirana tim događajima, Jelena se odlučila na hodočašće u Jeruzalem već sljedeće godine. Tradicija navodi, što je razvidno iz djela velikih renesansnih umjetnika, da je Jelena usnila san o pronalasku križa. Bog je izabrao ovu skromnu pastiricu da u poniznom carskom ruhu postane sveta Križarica.
Nasljeđe svete Jelene
Sveta Jelena podarila je svijetu prvog kršćanskog cara, a kršćanstvu slobodu. Vjera ju je dovela do pronalaska Svetog križa, ali naša Jelena nije tu stala.
U posljednjim godinama života činila je velika djela milosrđa, putujući u razne dijelove Carstva kako bi digla kršćanstvo iz blata i gradila crkve. Upravo onako kako je Isus nju podigao iz stajskog gnoja do carskog prijestolja, kako je to slikovito opisao sveti Ambrozije – “Ideo illam Christus de stercore levavit ad regnum.”
Sveta Jelena dala je izgraditi brojne crkve: crkvu Uskrsnuća na Kalvariji, crkvu Uzašašća na Maslinskoj gori, crkvu Svetog Rođenja iznad štalice u Betlehemu i mnoge druge diljem Carstva.
U Rim su prenešene brojne relikvije iz Jeruzalema koje su i danas dostupne javnosti, osobito ostaci Svetog križa u crkvi Svetog Križa Jeruzalemskog (nekadašnjoj carskoj palači).
Nasuprot crkve sv. Ivana Lateranskog u Rimu, koju je 324. godine dao podignuti upravo Konstantin I. Veliki, nalaze se Svete stube (Scala Santa) po kojima se Isus uspinjao do Poncija Pilata. Te stube u Rim je donijela upravo sveta Jelena.
Godine 328., 18. kolovoza, sveta Jelena je predala svoju dušu Bogu u dobi od osamdeset godina, uz veličanstven ispraćaj do svojeg mramornog groba na Via Lavicana.
Danas se sarkofag svete Jelene čuva u Vatikanskom muzeju.
Zaključne misli
Život svete Jelene svjedočanstvo je da Bog ne bira moćne, nego ponizne, i da obična pastirica može postati carica, svetica i nositeljica najveće relikvije kršćanstva. Od staje do carskog dvora, od zaborava do vječnosti – ona je primjer kako milost preobražava čovjeka i vodi ga putovima koje sam nikada ne bi mogao izabrati.
Njezin život je poziv i nama – da vjerujemo da ništa u Božjim rukama nije izgubljeno. Kao što je križ nakon tri stoljeća iznova zasjao kroz Jelenu, tako i naši križevi mogu postati izvor nade ako ih nosimo s vjerom.
Zato sv. Jelena Križarica ostaje most između Ilirskog mora i Jeruzalema, između prošlosti i vječnosti. Ona je sveta zaštitnica hodočasnika, graditeljica mostova i vječni podsjetnik da je put svakog čovjeka – od tame do svjetla – moguć samo kroz križ i uskrsnuće.
