Između krških stijena i plavetnila Jadranskog mora, na prirodnom prijevoju između obale i unutrašnjosti Balkana, uzdiže se Tvrđava Klis – stoljećima ključ obrane Dalmacije i Hrvatske. Taj kameniti div bio je posljednja prepreka osmanskim vojskama koje su nezaustavljivo napredovale prema obali i europskom kontinentu. Ime koje je ostalo neizbrisivo povezano s tom legendarnom tvrđavom jest ime Petra Kružića, hrvatskog junaka koji je gotovo četvrt stoljeća vodio jednu od najvažnijih obrana u našoj povijesti.
Prva polovica 16. stoljeća bila je doba kada je Osmansko Carstvo, na vrhuncu svoje moći, nezaustavljivo širilo svoje granice. Nakon osvajanja Bosne, osmanske vojske nastavile su svoj prodor prema zapadu, prema dalmatinskoj obali i Jadranskom moru. Klis, smješten na strateški važnom položaju iznad Splita, bio je posljednja velika utvrda koja je stajala na tom putu. Njegov pad značio bi otvorena vrata neprijatelju i konačnu prijetnju cijeloj obali.
Petar Kružić preuzeo je zapovjedništvo nad Kliškom tvrđavom 1513. godine. Bio je mlad, ali već tada prepoznat kao neustrašiv ratnik, odan kralju, narodu i vjeri. Rođen u zaleđu Dalmacije, Kružić je poznavao svaki pedalj te zemlje i znao da obrana Klisa nije samo pitanje vojne taktike nego pitanje opstanka hrvatskog naroda na tim prostorima. Tijekom sljedećih dvadeset i četiri godine, on i njegovi uskoci izdržali su niz krvavih opsada i napada daleko brojnije i bolje opremljene osmanske vojske.
Tih godina život u Klisu bio je život na samom rubu smrti. Opsade su bile česte, a turske vojske, koje su dolazile u valovima, uvijek su bile nadmoćne u broju, oružju i opskrbi. Branitelji su se oslanjali na vlastitu snalažljivost, rijetke i često zakašnjele pošiljke pomoći iz Mletačke Republike ili Habsburške Monarhije, te prije svega na vlastiti otpor i vjeru. Često su branitelji doslovno topili olovo sa svijeća kako bi napravili metke. Hrane je bilo malo, a bolesti su često harale jednako kao i neprijateljske sablje.
Petar Kružić nije bio samo vojni zapovjednik. Bio je otac vojnicima, vođa narodu, i simbol nade u vremenima kada su nade bile rijetke. Njegovo ime odjekivalo je ne samo među Hrvatima nego i u Veneciji i Beču. Znalo se da dok god Klis stoji, postoji nada da se Osmansko Carstvo može zaustaviti.
No 1537. godine došla je posljednja velika opsada. Osmanska vojska pod zapovjedništvom Gazi Husrev-bega pokrenula je konačni napad na iscrpljeni Klis. Petar Kružić uspio je dovesti malu pomoć iz Senja i Trsta te je osobno predvodio protunapad u pokušaju da razbije osmanski obruč. Tijekom borbe na mostu ispred tvrđave pogođen je u rame i vrat. Smrtno ranjen, preminuo je na bojnom polju. Bez svoga zapovjednika, iscrpljena posada više nije imala snage za daljnju obranu i tvrđava je pala 12. ožujka 1537. godine.
Pad Klisa bio je težak udarac za hrvatske zemlje. Osmanlije su zauzele tvrđavu i od nje napravile važno uporište za daljnje vojne operacije. Mnogi stanovnici su ubijeni ili odvedeni u roblje, a oni koji su uspjeli pobjeći nastavili su otpor iz drugih priobalnih gradova. Tvrđava je ostala u osmanskim rukama više od stoljeća, sve do 1648. godine kada je oslobođena.
Ipak, smrt Petra Kružića nije bila uzaludna. Njegova obrana Klisa postala je simbol otpora, domoljublja i vjernosti. Njegovo ime nikada nije zaboravljeno. U Rijeci, kamo su pobjegli mnogi uskoci iz Klisa, podignuta je kapelica Gospe Trsatske, a poznate Kružićeve stube i danas vode prema tom svetom mjestu.
Klis danas stoji kao tiha tvrđava iznad Splita, promatra svijet koji se promijenio, ali njegovi kameni zidovi i vjetar što huji među kulama još uvijek šapuću priču o onima koji su ga branili. Priču o Petru Kružiću, čovjeku koji nije znao za predaju, i narodu koji se nije dao pokoriti.
