U povijesti svakoga naroda postoji poneki lik koji stoji poput svjetionika u tami vremena – osamljen, nedovoljno shvaćen u vlastitom narodu, a veličanstveno priznat u inozemstvu. Za hrvatski narod, jedan takav svjetionik jest – Ruđer Josip Bošković.
Rođen 18. svibnja 1711. godine u Dubrovniku, u obitelji Nikole Boškovića i Pavice Bettere, Ruđer je odrastao u specifičnom okruženju Dubrovačke Republike – malene, ali intelektualno i diplomatski važne državice na rubu istoka i zapada. U tom prostoru pomirbe različitih utjecaja oblikovao se duh koji će kasnije zadiviti znanstveni svijet.
Isusovac i znanstvenik
Nakon osnovnog školovanja u Dubrovniku, Bošković je kao mladić poslan u Rim, gdje ulazi u red isusovaca – red poznat po strogoj disciplini, ali i vrhunskom znanstvenom obrazovanju. Tamo će završiti filozofiju i teologiju, ali i vrlo brzo zasjati kao matematički genij i prirodni filozof.
Već 1745. godine objavljuje djelo koje ga etablira na europskoj znanstvenoj sceni: De viribus vivis – o živim silama. No ono što ga čini revolucionarnim umom svojega doba jest djelo “Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium” iz 1758. godine.
U njemu Bošković pokušava objasniti sve pojave u prirodi kroz jedinstveni zakon sila – više od stotinu godina prije nego što će Newtonovi zakoni i Faradayjeva otkrića kulminirati u Maxwellovim jednadžbama i Einsteinovoj teoriji relativnosti. Njegova teorija sila, koja postulira da se čestice nikada ne dodiruju, već da među njima djeluju privlačne i odbojne sile ovisno o udaljenosti – smatra se pretečom moderne kvantne fizike.
Čovjek univerzalnog znanja
Ruđer Bošković bio je sve što jedan prosvjetiteljski intelektualac treba biti: matematičar, fizičar, astronom, diplomat, pjesnik, filozof, jezikoslovac i teolog. Pisao je na latinskom, talijanskom i francuskom, a njegov stil bio je izuzetno precizan, elegantan i duboko prožet logikom.
Surađivao je s najvažnijim europskim znanstvenim institucijama, bio član Britanske kraljevske akademije, predavao u Paviji, bio pozvan od pape Benedikta XIV. da popravi pukotine na kupoli sv. Petra u Vatikanu, a 1763. godine car Franjo I. ga imenuje ravnateljem Optičkog instituta u Parizu.
Bio je prvi Hrvat koji je predložio projekt izgradnje opservatorija u Dubrovniku, iako nikad nije realiziran, te prvi koji je jasno postavio temelj za razmišljanje o nevidljivim silama i strukturi tvari, davno prije otkrića atoma.
Hrvatski identitet – iako ga mnogi prisvajaju
Bošković je bio Hrvat iz Dubrovnika, i premda su ga neki kasnije pokušali prisvojiti kao Talijana ili samo kao “Dubrovčanina”, on se ponosno deklarirao kao Hrvat. Njegovo domoljublje nije bilo bombastično, nego intelektualno i tiho – kroz njegovo zalaganje za domovinu, Dubrovnik, i čast hrvatskog jezika i identiteta.
U Dubrovniku mu se i danas odaje počast, iako njegovo djelo zaslužuje veću prisutnost u udžbenicima, javnim institucijama i znanstvenim centrima. Danas je Institut Ruđer Bošković u Zagrebu najvažniji znanstveni institut u Hrvatskoj – nosi njegovo ime, ali ne i dostatno poštovanje.
Naslijeđe genija
Umro je 13. veljače 1787. u Milanu, nakon života prepunog misli, djela i vizija koje su bile stoljećima ispred vremena. Njegova Teorija prirodne filozofije danas se smatra pretečom teorije struna, a njegovo razmišljanje o svemiru i tvari ima duboke sličnosti s kasnijim idejama o kvantnim fluktuacijama i gravitacijskim silama.
Ruđer Bošković je dokaz da hrvatski um, kada mu se da sloboda i obrazovanje, može dosegnuti najviše znanstvene vrhunce. On nije samo hrvatski znanstvenik – on je svjetski znanstvenik hrvatskog srca.
