Dolazak Hrvata, slom starog svijeta i rođenje naroda
Sedmo stoljeće naše ere ostaje jedno od najburnijih i najzagonetnijih razdoblja europske povijesti. U vremenu kada stari svijet umire, a novi se tek pokušava oblikovati, prostor današnje Hrvatske doživljava povijesni potres koji će zauvijek promijeniti njegovu sudbinu.
U središtu te povijesne preobrazbe stoji dolazak Hrvata – naroda koji se iz dalekih sjevernih krajeva spustio na zgarišta nekadašnjih rimskih gradova i tu počeo stvarati temelje buduće države.
Slom carstava i pad urbanog života
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, njegovo naslijeđe na tlu Dalmacije, Panonije i Istre preživljava kroz Istočno Rimsko Carstvo, poznato kao Bizant. Gradovi poput Salone, Narone, Siscije i Epidauruma još uvijek njeguju rimski način života i kulturu. No početkom sedmog stoljeća granice carstva sve su ranjivije. Bizant je pod pritiskom Perzijanaca na istoku, Slavena i Avara na sjeverozapadu, a uskoro i arapskih kalifata na jugu.
U drugoj polovici šestog stoljeća Avari, nomadski narod iz stepskih područja Azije, dolaze na prostor Panonije i postaju dominantna vojna sila. Sklapaju saveze sa slavenskim plemenima i zajedno kreću u razorne pohode na Balkan. Godine 614. razaraju Salonu, tada glavni grad rimske Dalmacije. Stanovništvo bježi – jedni na otoke, drugi u unutrašnjost, a treći se sklanjaju unutar zidina Dioklecijanove palače, gdje će kasnije niknuti grad Split.
S padom Salone simbolično završava antička povijest ovih prostora, a započinje doba ranog srednjeg vijeka.
Dolazak Hrvata: između povijesti i legende
Najpoznatiji izvor o dolasku Hrvata nalazi se u djelu De Administrando Imperio, bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća. Prema njegovom prikazu, Hrvati su došli iz tzv. Bijele Hrvatske, smještene negdje u području današnje južne Poljske i zapadne Ukrajine. Tamo su navodno živjeli zajedno sa susjednim slavenskim plemenima, sve dok ih car Heraklije (vladao 610.–641.) nije pozvao da pomognu Bizantu u borbi protiv Avara i da zauzmu opustošeni prostor Dalmacije.
Prema toj verziji, Hrvati dolaze na poziv, kao svojevrsni federati – saveznici carstva. No u stvarnosti, dolazak je vjerojatno bio mnogo složeniji, a uključivao je i vojno zauzimanje prostora oslabljenog prisustva Avara i povlačenja Bizanta.
Povjesničari danas procjenjuju da se dolazak Hrvata može okvirno smjestiti između 620. i 640. godine. U tom razdoblju Hrvati ulaze na prostor sjeverne i središnje Dalmacije, Like, Krbave, Gacke, Cetinske krajine, Livanjskog i Duvanjskog polja, a postupno se šire prema obali.
Legende o postanku Hrvata
Narodne predaje i kasniji srednjovjekovni spisi prenose legende o sedmorici braće i dvije sestre – mitskim predvodnicima Hrvata pri dolasku u novu domovinu. Imena braće – Klukas, Lobel, Muhlo, Kosenc, Hrvat, Tuga i Bug – spominju se u kronikama kao vođe hrvatskih plemena. Iako je njihovo povijesno postojanje upitno, ove legende odražavaju kolektivno sjećanje na veliki pokret naroda i potrebu za mitskim utemeljenjem identiteta.
Također se prenosi i legenda da je Hrvat bio glavni među braćom, te da su sestre Tuga i Buga simbolično povezane s tugom i nadom pri dolasku u novu zemlju.
Najstariji tragovi Hrvata na ovim prostorima
Najstariji sačuvani pisani spomen imena Hrvata na hrvatskom tlu nalazi se na natpisu kneza Branimira iz 888. godine, gdje se spominje “Dux Cruatorum”. Ipak, pojam Hrvat vjerojatno se koristio i ranije, no nije sačuvan u pisanim izvorima. U 9. stoljeću franački, papinski i bizantski izvori već redovito bilježe postojanje hrvatskog naroda i njegovih kneževa na prostoru današnje Hrvatske i zapadne Bosne.
Također, arheološki nalazi iz mjesta Biskupija kraj Knina, Nina, Vrane i ostalih ranokršćanskih lokaliteta potvrđuju postojanje hrvatskih zajednica, vladarske elite i crkvene organizacije već u 8. i 9. stoljeću.
Prva hrvatska središta
Iako Hrvati u početku nisu gradili klasične gradove u rimskom smislu, brzo su preuzeli ili obnovili napuštene antičke lokalitete i pretvorili ih u nova politička i crkvena središta.
Grad Nin postaje jedno od najranijih biskupskih sjedišta i vjerojatno političko središte ranih hrvatskih knezova. Klis postaje ključna vojna utvrda koja kontrolira prolaz između obale i zaleđa. Knin, u zaleđu Dalmacije, već u 9. stoljeću bilježi se kao mjesto kraljevskog dvora i biskupije. U Dioklecijanovoj palači u Splitu niče novi grad, a Solin, iako razrušen, ostaje sveto mjesto povezano s ranokršćanskom baštinom.
Kasnije se razvija i Biograd na moru, koji u 11. stoljeću postaje prijestolnica kralja Petra Krešimira IV.
Plemenska organizacija i prvi knezovi
U prvim stoljećima boravka Hrvata na novoj zemlji, društvo se organizira na plemenskoj osnovi. Plemenske zajednice vladaju svojim područjima, a među njima se ističu vodeći knezovi koji s vremenom uspostavljaju stabilniju vlast.
Najraniji poznati hrvatski knezovi su:
– Borna (spomenut 818.) – knez Dalmacije i saveznika Franaka, sudjeluje u sukobima s Ljudevitom Posavskim.
– Mislav (oko 835.) – širi pomorsku snagu, gradi crkve u okolici Splita.
– Trpimir I. (oko 845.–864.) – ostavlja prvu sačuvanu darovnicu na latinskom jeziku, u kojoj se prvi put spominje naziv regnum Croatorum (kraljevstvo Hrvata).
– Domagoj (oko 864.–876.) – vodi Hrvatsku u razdoblju sukoba s Mlečanima, poznat po ratobornosti.
– Branimir (oko 879.–892.) – priznaje papinsku vlast, a papa Ivan VIII. mu 879. upućuje pismo u kojem priznaje suverenitet njegove vlasti nad hrvatskim narodom.
Upravo u tom razdoblju, krajem 9. stoljeća, Hrvatska izlazi iz anonimnosti i ulazi u krug europskih naroda s jasnim teritorijem, vladarom i međunarodnim priznanjem.
Rođenje naroda iz pepela carstava
Sedmo stoljeće označava kraj jedne civilizacije, ali i rađanje novog naroda. Na ruševinama rimskih gradova, pod sjenom avarskih logora i u praznini koju ostavlja povlačenje Bizanta, Hrvati dolaze, naseljavaju, preživljavaju i polako stvaraju temelje buduće države.
Taj proces nije bio ni brz ni jednostavan. Bio je to stoljeće selidbe, susreta s kršćanstvom, prilagodbe i traženja vlastitog identiteta. No iz tog stoljeća, prepunog nesigurnosti i ratova, izranja prva hrvatska riječ, prvo ime kneza, prva crkva i prvo političko uporište.
Naša domovina, koju danas poznajemo, ima svoje korijene upravo u stoljeću sedmom – u trenutku kada je svijet bio na koljenima, a jedan narod tek počeo hodati.
